Odlazak Andrije Zafranovića - filmskog Šumahera koji je montirao najveća domaća dela

Pratite nas
Kad kažem Andrija Zafranović, prvo što vidim je jedan vozač Formule 1, nešto kao Šumaher. Vozio je 300 na sat i ta njegova genijalna osobina da unapred i pre vas mnoge stvari vidi i predvidi, ne samo u montaži nego i u životu, činila ga je posebnim, jedinstvenim – kaže reditelj Darko Bajić.

Doajen filmske montaže, najbolji evropski montažer za 2017. godinu po mišljenju nemačkog filmskog časopisa „Kino-film šnit“, vlasik tri pulske arene, Andrija Zafranović, preminuo je u 72. godini. Majstor koji je radio na nekim od najvećih filmskih ostvarenja jugoslovenske i srpske kinematografije, poput „Balkanskog špijuna“, „Oca na službenom putu“, „Doma za vešanje“, „Karaule“ bio je dragoceni saradnik i u radu na poslednja dva Bajićeva filma – „Ime naroda“ i „Bićemo prvaci sveta“.

„Bio je to čovek sa kojim je pre svega bilo izuzetno družiti se, ali i neko od koga ste uvek mogli da očekujete pravi i dobar savet. Čast je bila imati prijatelja sa kojim možete da se ne slažete, čak i da se svađate, a da se volite. Kad odlaze veliki reditelji, glumci svi znaju za to, ali često ne znaju za montažera. A ovaj čovek je uradio nešto što je izuzetno važno, ne samo za jugoslovensku nego i za evropsku kinematografiju. Mnoge filmske reditelje naučio je da se bore za svoj film, do kraja i kako da iza tog svog filma stoje“, kaže Darko Bajić. 

Na primeru saradnje sa Zafranovićem, Bajić objašnjava i koliko je važan pravi odnos reditelja i montažera.

„Ako znate šta želite od svog filma, a montažer vam na pravi način predlaže prava rešenja, onda taj osnovni materijal koji ste snimili u montaži dobija dodatnu energiju, još jedno značenje više i postaje kompaktna celina koju će gledaoci pamtiti“, otkriva Bajić i dodaje da su Andrija Zafranović, kao i Vuksan Lukovac, dve velike zvezde jugoslovenskog i evropskog filma koje su u tom smislu unapredile istočnoevropsku kinematografiju. Prema njegovim rečima, to su dva poslednja momka koja su imala iskustvo filmske trake i nove digitalne tehnike.

Suštinu Zafranovićevog načina razišljanja i umeće njegovog montažerskog autorstva, Bajić poredi sa partijom šaha.

„Andrija i ja smo i kada smo pričali o filmu – igrali šah u glavi. Mi, koji smo se bavili filmskom trakom i filmskom montažom, naučili smo da pamtimo poteze, da pamtimo kadrove i ta igra šaha sa njim je zaista bila fascinantna. Ja sam u tome uživao, u ova dva poslednja filma koja sam radio sa njim“, dodaje Darko Bajić.

Status jednog od najvećih filmskih i televizijskih montažera, Andrija Zafranović stekao je zahvaljujući opusu koji, između ostalog, čine filmovi „Balkanski špijun“, „Čudo neviđeno“, „Otac na službenom putu“, „Dom za vešanje“, „Arizona drim“, „Kraljevski voz“, „Večernja zvona“, „Haloa praznik kurvi“, „Karaula“, „Čaruga“, „Džozefin“, „Jaguarov skok“, „Oktoberfest“, „Enklava“, „Ustav Republike Hrvatske“, „Ime naroda“, „Bićemo prvaci sveta“, „Kralj Petar Prvi“...

I uprkos činjenici da je Zafranović na čuvenoj praškoj akademiji diplomirao i magistrirao na filmskoj i TV montaži, uprkos podatku da je bio dugogodišnji redovni profesor i šef katedre na Akademiji umetnosti, kao i redovni profesor FAMU u Pragu, za Darka Bajića, on je ipak i pre svega „Šumaher iz montažerske fotelje“ koji misli i vozi – 300 na sat.

„Kad Andrija sedne u onu svoju „formulu“ u montaži, i krene 300 na sat, morate kao reditelj da budete izuzetno koncentrisani, da biste ga pratili. I da unapred predvidite njegov potez da biste se s njim na pravi način negde susreli u toj svetlosnoj brzini rada na filmu. Nije to bilo ubrzanje radi ubrzanja, to je ubrzanje radi koncentracije koju morate da imate u montaži. Andrija je stalno govorio „nema opuštanja u montaži, nemoj da mi sediš tu, nego ustani, gledaj film“. Ta njegova energija je davala energiju i meni i mnogim velikim rediteljima sa kojim je radio“, podseća Bajić na velike autore poput Kusturice ili Živka Nikolića čije je filmove Andrija montirao. Za njega, s obzirom na prepznatljiv montažerski rukopis, i Andrija Zafranović je - autor.

„Ljudi koji vole film, a Andrija je voleo film, i koji filmu posvete ceo život – jesu autori. On je bio ne samo autor filma, on je autor života u filmu. Uvek je znao da pronađe neki duhoviti otklon prema sceni, otklon prema radnji koja se dešava na filmu. Znao je da je osmeh najbolji način da delo komunicira s publikom“.

Otuda i Bajićevo uverenje da Andrijine zasluge u jugoslovenskom filmu stoje rame uz rame sa zaslugama njegovog brata, reditelja Lordana Zafranovića.

„Ono što je najlepše u svemu jeste ljubav i to njihovo međusobno poštovanje, ali isto tako i svađa. Andrija je mnoge stvari zamerao Loli, ali je po suštini to bila velika ljubav i bliskost, to znam jer ih dobro poznajem, i jedan i drugi su mi veliki prijatelji. A ono što im je svakako bilo zajedničko jeste ljubav prema filmu“, zaključuje Darko Bajić.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala