Nisu rijetki ni oni radikalni glasovi koji bi, da se njihovi predlozi kojim slučajem ostvare, doveli do oružanog sukoba sa Zapadom. Misli se na predloge za ustupanje teritorije za ruske vojne baze, ili na žal što za vrijeme NATO agresije nismo dobili odbrambeni sistem S- 300 kojim bismo nanijeli žestok udarac neprijateljskoj avijaciji. Pa i po cijenu neminovne bezdušne odmazde.
U grupu odmjerenijih spadaju oni koji ukazuju da Amerika godinama hara svijetom na osnovu svoje „meke moći“. Posebno ukazuju da lokalni prozapadni NVO sektor „pliva“ u dolarima i obavlja zadaću od koje oni osjećaju mučninu u stomaku. Tome se, tvrde oni, treba suprostaviti pojačanim ruskim prisustvom (valjda, takođe izraženom u dolarima). Elem, na meku moć Amerike trebalo bi udariti mekom moći Rusije.
Prije nekoliko godina, grupa crnogorskih rusofila je sastavila elaborat o nužnosti formiranja crnogorske političke partije koja bi za cilj imala prevođenje državne politike Crne Gore na (pro)ruski kolosjek. Projekt je ovom autoru tada dostavljen na mišljenje sa molbom da bude proslijeđen „tamo gdje treba — znaš ti gdje“.
Dokument je imao tri osnovna dijela. U prvom je istaknut „interes“ Rusije („izlaz na toplo more“) za ostvarenje ove ideje. U drugom dijelu je družina raspodijelila državne funkcije, od predsjednika Republike i Vlade, preko ministara, sve do načelnika Generalštaba Vojske Crne Gore. Da li je potrebno naglasiti da su sva imena bila potpuno nepoznata crnogorskoj javnosti?
Treći dio je bio najznačajniji i zato ga se valja prisjetiti. Posljednja rečenica je bila napisana većim fontom i boldovana. Glasila je: „Najvažnije je obezbijediti stalan i neograničen dotok novca iz Moskve u cilju realizacije ovog projekta“.
Ovakav tekst pristojan čovjek jedva može da dočita, a ne smije ga dati nikome drugome osim autorima. Srećom po njih, on nikada nije ugledao svjetlo dana.
Očekivati da Rusija postupa isto kao i Amerika, makar sa suprotnim predznakom, nije ništa drugo nego izraz dubokog nepoznavanja principa ruske spoljne politike. Oni su, u onom dijelu koji je predstavljen javnosti, na sasvim suprotnom polu od američkih.
Rusija ima svoje interese i političke simpatije, ali ih nikada ne podređuje svom osnovnom postulatu međunarodne saradnje — nemiješanje u unutrašnje političke prilike suverenih država. Poštujući međunarodno pravo, ona prihvata izraženu volju građana, čak i onda kada joj se njen rezultat ne sviđa.
Stoga, oni Crnogorci koji su bili zbunjeni i ljuti što je Vladimir Putin, predsjednik Rusije, čestitao izbornu pobjedu Milu Đukanoviću, nisu imali ni najmanji razlog za takva osjećanja. Tim prije što je čestitka bila svedena na protokolarni minimum i izražavala je nadu da će budući odnosi između dviju država biti u duhu istorijskog prijateljstva.
Jezikom diplomatije, mnogo toga je rečeno u svega dvije rečenice. Prevedeno na jezik svakodnevnice, ovo se mora pročitati kao uvjerenje da će Crna Gora i Rusija nastaviti da budu bliske i prijateljske države i nakon (bolje rečeno — uprkos) ovakvog izbornog rezultata. Ako neko i dalje želi da se ljuti, onda predsjednik Putin nije prava adresa, već oni koji su svojim (ne)izlaskom na glasanje doveli do takvog izbora.
Kako, dakle, Rusija može da nam pomogne?
Krajnje pojednostavljeno — da postoji i da bude snažna. Jer stara je istorijska istina sadržana u tvrdnji: „Jaka Rusija — stabilan Balkan“. Devedestih godina prošlog vijeka doživjeli smo posvemašnji haos na Balkanu. Tada je Rusija bila slaba. Danas su, bez obzira na sva iskušenja, na svjetskoj sceni drugačije, za nas povoljnije prilike.
