Privukle su je, kako kaže, prirodne lepote, pejzaži kojima se divila, od Urala do stepa, od sibirskih planina do Bajkala. Htela je da oseti sve osobenosti kulture u najvećoj zemlji na svetu, da na toj ogromnoj površini upozna sve primetne razlike između brojnih naroda koji žive u Rusiji. Videla je brojne spomenike Lenjinu, ali isto tako i brojne statue Bude, predivne ikone, mnoga nova lica…
Kako je Vaša porodica reagovala na ideju da putujete kroz Sibir?
— Moja porodica je odmah veoma negativno reagovala na moje planove. Roditelji i prijatelji su se brinuli što putujem sama. Osim toga, kada Evropljani čuju reč „Sibir“, odmah pomisle na hladnoću, divlju pustoš, nenaseljene oblasti. A još kada kažete: „Idem da putujem Sibirom“, oni čuju „Idem u radni logor, gulag. Naravno, sve su to stereotipi protiv kojih sam morala da se borim. Ipak, moji najbliži znaju da, kada sam na biciklu, radim nogama, ali i glavom.
Ispričajte nam nešto o svojim iskustvima, da li ste zadovoljni onim što ste videli i doživeli?
— Moje putovanje je trajalo 65 dana: od toga sam 60 dana bila na teritoriji Rusije, dva dana u Kazahstanu i tri u Mongoliji. Prešla sam 6.200 kilometara. Počela sam svoje putovanje iz Moskve i dalje sam išla duž Transsibirske železnice, gotovo se uopšte nisam odvajala od te trase. Na taj način sam videla mnogo poznatih ruskih gradova: Vladimir, Nižnji Novgorod, Kazanj, Ufu, Čeljabinsk, Kurgan, Omsk, Novosibirsk, Krasnojarsk, Irkutsk i Ulan Ude.
Pred putovanje sam dobro proučila sve karte. Znate, u poređenju sa Evropom, Rusija je zaista ogromna. I tu nema mesta improvizaciji. Prešla sam stvarno velika rastojanja i prošla kroz mnoga mesta koja su gotovo nenaseljena. Tu mora vrlo pažljivo da se postupa sa resursima i tačno unapred planira koliko vode i hrane je potrebno i koliko često i gde može da se stane.
Veoma mi se dopalo putovanje po Rusiji. Videla sam predivna mesta, saznala mnogo o istoriji i kulturi naroda koji tu žive ili su nekada živeli. Upoznala sam divne ljude. Upoznala sam i sebe bolje, shvatila šta mogu, a čega se još uvek plašim.
Vaša putovanja na dva točka uvek obiluju interesantnim pričama o zanimljivim ljudima i susretima. Koga ste ovog puta upoznali, recite nam nešto o ljudima sa ovog putovanja koji će popuniti Vašu „kolekciju“?
— Svakodnevno sam susretala nekog interesantnog. I ranije sam pomalo govorila ruski, a sada sam poboljšala svoje veštine komunikacije.
Na primer, vlasnici kafića i restorana su mi nudili besplatno vrući čaj i oduševljeno slušali o mojim iskustvima i putovanjima. Onda, ako bih prespavala u hostelu i upoznala se sa raznim ljudima, mnogi su hteli da me povezu, ne shvatajući da ja želim da pređem svoj put biciklom i da mi ne smetaju kiša i vetar.
Nezaboravni susret sam doživela na Volgi. Kupila sam kartu da se provozam brodom. Kako bismo prekratili vreme do polaska broda, mornari su me pitali ko sam i odakle i kad je počeo razgovor ponudili su mi čašicu votke i sušenu ribu. Posle je usledilo još nekoliko čašica, pa smo čak i zapevali. Nisam znala da u Rusiji tako dobro poznaju italijansku pop muziku — Tota Kotunja, Albana, Rominu… Posle su mi pričali o vremenu kad su služili vojsku i zašto cene predsednika Putina i njegovu politiku.
Šta mislite o ruskoj kuhinji?
— O, da, veoma su mi se dopala ruska jela. Posebno razne ruske salate sa mnogo majoneza i pavlake, to baš prija kada čoveka čeka veliki fizički napor, jer su teške i masne. Zatim boršč, razne supe, pečena i sušena riba, crni hleb i palačinke! Iako posebno volim našu, italijansku kuhinju, u Rusiji mi nije nedostajala.