Posvetila se literaturi, napisala je dva romana, „Poklon“ i „Vezanost“, koje je na srpskom objavila izdavačka kuća „Arhipelag“, kao i biografiju Nobelovca Isaka Singera.
To je bio povod da gostuje na četvrtom Festivalu evropske književnosti koji je održan u Beogradu od 23. do 26. juna.
U listu „Mond“ francuskim čitaocima otkrivate svetske pisce. Koliko poznaju autore sa ovih prostora?
— Neverovatno je, nepojmljivo i neprihvatljivo da mnogi ljudi sa Zapada, poput mene, tako malo znaju o istočnoj Evropi, koja je u isto vreme tako blizu i tako daleko. Jedini put kada je Balkan bio pod reflektorima je tokom rata, kada se govorilo o sukobima, masakrima, a potom ništa. Ne samo da to ne ide u prilog ideji o evropskoj izgradnji, već ne podstiče apetit za otkrivanje drugih, ne podstiče dijalog.
Juče sam za „Mond“ napisala tekst o Ismailu Kadareu. Zapitala sam se kog albanskog pisca još poznajemo, ili kog srpskog pisca znamo, pored Ive Andrića.
Danila Kiša?
— Žalosno je što danas manje poznajemo Kiša od žene koja je napisala „Pedeset nijansi — siva“. Ako pitate Parižane, reći će vam da poznaju anglosaksonske pisce, reditelje i glumce, ali ne i srpske, poljske, rumunske. Pokušavam da, baveći se književnošću drugih zemalja, ne govorim samo o američkim i britanskim autorima, već i o onima koji su nam bliski po evropskim korenima, sa kojima delimo istu istoriju, što se vidi u njihovim knjigama.
Da li su u Evropi ugroženi različiti kulturni identiteti?
— To dovodim u vezu sa ekonomskom situacijom. U neokapitalističkom sistemu, knjiga, film ili neko drugo delo iz kulture najčešće će imati uspeha ako iza autora stoji velika korporacija, ogromni budžet. Ukoliko se bavite otkrivanjem manje poznatih autora ili reditelja, još ako oni dolaze iz Beograda, biće teško. Na kulturne identitete se gleda iz ugla različitosti, a ne iz ugla onoga šta nam je slično, što nas povezuje.
Govori se o Evropi na dva koloseka…
— Protiv sam te ideje. Jedan deo Evrope veruje da može da postoji hegemonija nad drugim delom. Istorija nam govori suprotno. Vlada individualistički mentalitet, svako za sebe. To ne ide u prilog političkoj i kulturnoj zajednici. Primer je Grčka.
Kako vidite ovu borbu Davida i Golijata, Evropske unije i Grčke, koja preti da rasturi evrozonu?
— Zapadne vlade teško prihvataju drugačiju poziciju, traže da se svi pridržavaju ekonomskih kanona, da se smanji dug, podigne porez na dodatnu vrednost i slično. Daju uvek iste odgovore. Tako ih uče u školama i pitanje je da li možemo da izađemo iz tog mehaničkog razmišljanja. Nalazimo se u sistemu u kom je teško da se probije drugačije mišljenje, u kome vlada osrednjost.
Vi niste hteli da budete deo tog sistema…
— Nije me interesovalo da provedem život radeći ono što su radile moje kolege po izlasku iz škole, da zasipam ljude nepotrebnim proizvodima koji se skupo prodaju i donose profit, a ugrožavaju zdravlje, prirodu. To je apsurdni sistem i o tome sam napisala knjigu. U njoj kritikujem gotova rešenja neoliberalne ekonomije koja se automatski primenjuju. To ostaje teorija i ne daje rezultate. I kod vas i kod nas je velika nezaposlenost, u korporacijama je velika stopa samoubistava, a ne postoji ni jednakost između muškaraca i žena. Nedostatak kreativnosti povezan je sa nedostatkom humanizma. Grčka će biti test, jer narodni pokreti mogu da dovedu do nasilnih prevrata. Evropa bi to trebalo da spreči, ali je njen odgovor na grčku krizu suviše oštar. Volela bih da je efikasnija i humanija.